Savudrijsko svjetlo: ‘Tri mora – nigdje granice’

Foto: Marko Gracin

Ja sam ti tu i svjetioničar, i turistički djelatnik, i domar, i vrtlar, i čuvar i smetlar. Ali naravno, najprije svjetioničar, počinje svoju svjetioničarsku ispovijed mlađahni Mario Milin – Ungar, upravitelj najstarijeg aktivnog svjetionika na Jadranu, svjetionika Savudrija – Salvore, piše Novi list.

Mario je peta generacija te svjetioničarske obitelji ili ako nekom svjetlo teče žilama, to je on. Priča kreće još od njegovog prapradjeda Tome kojeg je na svjetioniku Kukuljanovu zamijenio sin Šime. Teta Antula, Šimina sestra bila je nažigač u Jezerima. Pod njezinom ingerencijom bila su obalna svjetla. Potom je »svjetioničarsko ruho« odjenuo Mariov otac Milan, a sad ga nosi Mario.

Na puno je svjetionika ta obitelj palila svjetla spasa i orjentacije, a Mariov je otac to u Savudriji činio od 1985. godine. Sin mu službeno posljednje četiri. Kažemo službeno jer Mario je prvi put na svjetionik donesen kao beba stara dva mjeseca i dva dana.

– Je, tata nas je ukrcao u barku – mene, mamu, brata, kuma i jednu medicinsku sestru koja je bila na godišnjem odmoru. Potom zaveslao i eto nas na Mulu kraj Rogoznice. Tamo sam živio sve dok brat nije trebao krenuti u školu, pa je bilo opet u barku i mi na kopno, a tata nazad na svjetionik. Taj razdvojeni život završio je 1985. godine kad je tata dobio »prekomandu« za Savudriju i od onda sam tu gdje jesam. Najprije kao sin svjetioničara, a onda i kao svjetioničar. Ovo je moj dom i dom moje obitelji. Meni najdraže mjesto na svijetu, kaže Mario.

Posada zvana ljubav

A »posadu« svjetionika u Savudriji uz Marija čine i njegova prelijepa supruga Andrea, te dvanaestipolgodišnji sin Adrian. To je uža posada jer onu širu čine još i zečica Bubica, od milja zvana i Zobinka jer sve što stigne pozoblje, te obitelj lastavica koja se nastanila u svjetioniku i koja je svojevrsni Mariov stručni modni tim jer ako im se slučajno približi u majici bilo koje druge boje osim bijele oni izraze glasno negodovanje. Imao je i galeba.

Zaliječio mu je rane i stekao prijatelja. Istinabog, znao bi ga taj prijatelj i osramotiti žicajući hranu u okolnim restoranima čiji su vlasnici onda zvali Marija da izvoli doći po svog lakomog prijatelja pa se, kako reče lanternist, morao sramiti za obojicu.

– Život svjetioničara je samački život stoga nikakvo čudo da svaki ima i nekog kućnog ljubimca. Otac mi je pričao da su nekad svjetioničari i njihove obitelji uzgajali i koze, i kokoši i svašta. Meni je to nemoguće jer se nalazim usred turističkog naselja. A sjećam se i naših kokoši na svjetioniku Mulo. Nisu nam dugo »trajale«. Pola ih je odnijelo more, a druga polovica je slomila kljun kljucajući u stijene jer travki nije bilo. Na Mulu su živjele tri svjetioničarske obitelji. Sjećanja koja ne blijede su ona vezana uz naše svjetioničarsko »kino«, kad bi za lijepih dana netko viknuo – nađemo se u kafiću na Trgu republike, daje se novi film. I onda bi se van iznjela televizija, stol, stolice, svi bi posjedali pa gledaj neku seriju. Ali što, i danas mi je trauma od toga da sam rijetko koju odgledao do kraja. Zašto? Pa, zato što agregat nije mogao izdržati do kraja i onda bi se meni u najnapetijem dijelu Kojak pretvorio u točkicu i nestao, sa sjetnim se osmijehom na licu prisjeća Mario.

Stepenice do neba

Danas je to daleka prošlost jer savudrijski svjetionik ima sve što treba lanternistu za normalan život. Automatiziran je, a Mario je taj koji nadgleda automatiku i uskače kad ista zakaže. U osam ujutro javlja se šefu pulskog plovnog područja, a prije »prijavka« mora obići i svjetionik i sve oko njega.

– Je, često ima štete. Ljeti ju napravi mularija, a zimi nevrijeme. No, ništa strašno kao kad na svjetionik krene grom. Nema tome dugo opalio je jedan i izbacio nas iz takta punih pet dana. Ne mogu vam opisati kako je sve to izgledalo. Strašno. Sve mi je spržio. U sekundi je sva moderna tehnologija otišla u nepovrat. I što? Stvar opet spašava svjetioničar. Zbilja, ja najbolje znam koliko je lijep ovaj svjetionik, ali Bože dragi, ne treba se baš svaki grom »palit« na njega. Dočim vidim da bi moglo doći do grmljavine, trčim, gasim, iskopčavam… Jer grom pukne prije nego što gromobran ni pomisli da bi mogao. No, sve je to dio života. Zna iznenaditi ali ne prečesto.

Kad Mario kaže trčim, e, to znači da trči točno 152 stepenice u nebo. Jednom dnevno obavezno, a ponekad se dogodi da se penje i spušta i po sedam puta.

– Ne, meni ne treba teretana ili neka druga sportska aktivnost. Svjetioniku mogu zahvaliti za dobru liniju i dobru fizičku spremu.

Ne samo svjetioniku, već i svakoj od četrdesetak biljki mediteranskog podrijetla koje krase okoliš svjetionika i o kojima Mario tako pomno brine, baš kao što brine i o 22 stabla maslina.

– Ma, ima ih i više. kad niknu i mene iznenade. Gledajte, svjetionik je sam po sebi ljepotan, a kad ga ja još dodatno ukrasim biljem, ma nema ljepšeg. Ne trpim kad je nešto neuredno, jednostavno ne trpim pa bar dva put tjedno očistim i plažu ispod svjetionika. I da, ne trpim ni kad mi turisti po ogradi vješaju svoje mokre ručnike i gaće. Sve to uklanjam jer iz minute u minutu netko slika svjetionik, pa što da u svijet ide ukrašen nečijim gaćama? E, neće moći dok sam ja tu gazda. Vidite i sami kolika je livada oko svjetionika, to se mora kositi i priznajem, velika mi je pomoć Adrian. On je majstor od košnje ali i moja desna ruka za prizemne radove jer djeca na kulu svjetionika, e to ne ide.

Tri mora, nigdje granice

Na vrh svjetionika smiju samo svjetioničar i njegova supruga. Tako je to od davnina, a baš za ovaj savudrijski veže se i jedna zakonska odredba koja je svjetioničarima na Savudriji dopuštala nošenje oružja upravo zbog napasnih znatiželjnika kako domaćeg tako i stranog »podrijetla«. Naravno da je to priča iz davnina, s početka 20. stoljeća, danas to Mario rješava mirnim putem i bez arbitraže.

A kad smo već u Savudriji red je priupitati i o tome kako trenutna politička uzburkanost u savudrijskoj vali utječe na život svjetionika.

– Moj je otac znao reći – sine, vidi tri mora, a nigdje granice. Granice su samo u ljudskim glavama. Moje svjetlo ih nikad nije poznavalo jer ono od prvog paljenja do današnjeg dana svijetli i Hrvatima, i Slovencima i Talijanima. Ono je za nevera svjetlo spasa svima koji ovom valom plove, a za mirnih dana putokaz. Svaki svjetioničar ima neku svoju izreku, a moja je da ako se u ovoj državi sve odvija pod visokim pokroviteljstvom, e onda se život svjetioničara odvija pod visokim pokroviteljstvom svjetla.

Kad krenu nevere

A kad krenu nevere i lakoumni turisti koji više vjeruju aplikacijama na mobitelu nego što im govori lokalno stanovništvo, što radi svjetioničar?

– Što i svaki normalni čovjek – ako ne može sam spasiti zove one koji mogu. Jednom smo vidjeli da se potapa gliser pa bez previše mislit sjeli u gumenjak i srećom spasili i sebe i dva Britanca koje smo, jer su ostali bez papira i udomili, i otpravili u zagrebačku ambasadu da si nađu »izlaz za doma« tj. naprave nove papire. A sjećam se i spašavanja jedne jedrilice kad je žena u silnom šoku nakon što smo ih spasili još dobra tri sata imala jednu peraju na nozi. Mogu vam ispričati i priču kad se 1979. godine brod »Ursa« koji je prevozio više od četiri tisuće tona voća, mahom naranči nasukao na svjetionik Mulo.

E sad je li ga zanijela struja ili se posada malo zanijela, ne znam, uglavnom prova od broda završila je pred prozorom spavaće sobe svjetioničara. Da bi »zadržali« brod na svjetioniku vezali su ga konopima provučenim za kuću. Srećom nije bilo jače nevrijeme jer da je, odoše i brod i svjetionik u plavi Jadran. Brod je odsukan, a naranči je ostalo za izvoz. Nakon godinu dana, baš kad su svjetioničari dovršavali popravak mula koji je »Ursa« raznijela, eto opet »Urse«. Približava se svjetioniku u želji da posada mahanjem još jednom zahvali svjetioničarima i njihovim obiteljima. Ali što? Ovi mašu s broda, a ovi na mulu ludi od muke mašu da se zahvalitelji udalje jer će im valovi koje proizvodi tako velik brod srušiti obnovljeni mul. Upravo to se i dogodilo.

Tu i još na stotine svjetioničarskih zgoda i nezgoda ispričao bi nam Mario da se nije i na svjetionik, i na nas strusila nevera. I tad smo na licu mjesta vidjeli kojom brzinom Mario funkcionira u iskapčanju svega što bi mogao grom spržiti. Dakako, i koliko je svjetioničaru na pomoći supruga. Andrei svaka čast, a bogme i Adrianu koji je zadužen za sve »prizemljeno«, od stola i stolica u vrtu, do biljaka koje bi mogle nastradati. Bubica se sama sklonila, baš kao što se svjetlo spasa u savudrijskoj vali samo upalilo dočim se nebo namrgodilo.

I bi svjetlo u tmurini savudrijske vale! Kao što joj svijetli eto, iduće godine punih dvjesto godina.

IZVOR Novi list

Bookmark the permalink.

Comments are closed.